Reportaža iz St. Louisa: Mala Bosna usred Amerike

Dok vozite južnim dijelom St. Louisa, poznatijim kao Beavo Hill, na trenutak zaboravite da ste u srcu američkog Srednjeg zapada. Između tipičnih američkih kuća od crvene cigle odjednom se pojavi drveni Sebilj – vjerna replika onog sarajevskog sa Baščaršije. On ne služi samo kao ukras; on je kompas, podsjetnik i srce zajednice koja broji preko 60.000 ljudi.

Devedesetih godina, ovaj dio grada bio je zapušten. Dolazak hiljada bosanskih izbjeglica udahnuo mu je novi život. Bosanci su kupovali ruševne kuće, popravljali ih vlastitim rukama i otvarali radnje. Danas se miris svježe pečenog hljeba i ćevapa širi ulicama. U “Zlatnim žitima” ili lokalnim kafanama, kafa se pije polako, baš kao “kod kuće”. Ovdje se ne pije coffee-to-go; ovdje se sjedi, razgovara o politici, fudbalu i porodici.
Na svakom koraku čuje se bosanski jezik. Prodavači u samoposlugama vas pozdravljaju sa “Izvolite”, a na policama su Ajvar, Argeta i Plazma keks.

Amerikanci u St. Louisu često ističu jednu stvar: “Bosanci su spasili ovaj dio grada.” Njihova radna etika postala je legendarna. Od vozača kamiona (što je jedno od najčešćih zanimanja) do vlasnika građevinskih firmi, ljekara i profesora, bosanska zajednica postala je ekonomski stub regije.

Nova generacija: Između dva svijeta

Danas se zajednica polako seli iz Bevo Hilla u bogatija predgrađa poput Afftona i Mehlvillea. Mladi Bosanci, tzv. “2.0 generacija”, govore engleski bez akcenta, ali vikendom i dalje ponosno nose dresove reprezentacije BiH.
Džamije i crkve: Vjerski objekti su centri okupljanja, ali i čuvari kulture.

Bosanci u St. Louisu više nisu samo “vrijedni radnici”; oni su postali glasačko tijelo koje se ne smije ignorisati. U južnom dijelu grada i okrugu (St. Louis County), bosanski glasovi često odlučuju lokalne izbore. Političari redovno posjećuju bosanske džamije i udruženja tokom kampanja. Sve je više mladih Bosanaca koji rade u gradskoj administraciji, policiji (SLMPD) i sudstvu. Postoji snažna težnja da se dobije više direktno izabranih predstavnika u lokalnim skupštinama. Udruženja poput Bosnian-American Chamber of Commerce pomažu biznisima, ali i lobiraju za interese zajednice na državnom nivou.

Integracija u St. Louisu je specifična jer Bosanci nisu stvorili “zatvoreni geto” naprotiv,
kupovinom i renoviranjem nekretnina u naseljima koja su propadala, direktno su podigli vrijednost imovine i smanjili stopu kriminala u tim dijelovima. Druga generacija masovno završava visoke škole (St. Louis University, Washington University). Danas su Bosanci u St. Louisu vodeći inženjeri u Boeingu ili stručnjaci u medicinskom centru BJC. Lokalni tereni su subotom rezervisani za “termin”, a strast prema fudbalu u St. Louisu je toliko jaka da je uveliko doprinijela tome da grad dobije svoj MLS tim (St. Louis City SC).

Ipak, nije sve idealno. Kako starija generacija odlazi, postoji strah da će se jezik i običaji polako istopiti u “američkom loncu”. Mnogi mladi se osjećaju kao Amerikanci, dok im je Bosna samo destinacija za ljetni odmor.
St. Louis više nije samo privremeno utočište, to je dom. Bosanci u ovom gradu nisu samo preživjeli; oni su trijumfovali. Sebilj na Bevo Hillu stoji kao spomenik toj izdržljivosti – on je dokaz da se domovina nosi u sebi, čak i deset hiljada kilometara daleko od rodne grude.

Anna Crosslin, predsjednica Međunarodnog instituta u St. Louisu, kazala je da su Bosanci i Hercegovci nešto najbolje što se moglo dogoditi ovom američkom gradu.

Crosslin je ovo izjavila u kontekstu doprinosa bh. građana razvoju St. Louisa, pogotovo nekih dijelova ovog grada koji su bili potpuno pusti. Međunarodni institut u St. Louisu, najveća neprofitna organizacija koja pomaže izbjeglicama, trenutno radi na integraciji sirijskih izbjeglica u ovom gradu.

Tokom posljednjih 40 godina, St. Louis je prošao kroz značajnu depopulaciju. Naime, na popisu stanovništva koji je urađen 1950. godine, u St. Louisu je živjelo 856.796 građana što ga je svrstavalo u jedan od najnaseljenijih u Sjedinjenim Američkim Državama. Do 1995. godine, ta brojka je prepolovljena i broj stanovnika je iznosio 396.685.

Nakon ovakvog drastičnog pada broja stanovnika neki dijelovi grada ostali su pusti i nerazvijeni, pa čak i zatvoreni. Bila je to ničija zemlja u kojoj je kriminal cvjetao.

Južni dio grada posebno je bio pogođen, a neka su mjesta u ovom dijelu bilo preporučena za izbjegavanje. A onda su došli Bosanci i Hercegovci. Desetine hiljada njih, uglavnom muslimana, koji su se smjestili u ovaj dio grada, danas poznat kao “Mala Bosna”.

Prije 20 godina, kada je organizacija na čijem se čelu nalazi Crosslin, pomogla da 9.000 bh. građana pronađe utočište u ovom gradu, bilo je itekako otpora od lokalnog stanovništva. Bojali su se kakav će utjecaj imati izbjeglice na sveukupni život u St. Louisu.

“Ali, dvije decenije kasnije, taj osjećaj je nestao. Sada će se svi složiti da je dolazak hiljada Bosanaca jedna od najboljih stvari koje su se mogle desiti gradu”, kaže Crosslin.

Prema nezvaničnim podacima, u St. Louisu živi preko 70.000 bh. građana ili osoba koje vode porijeklom iz naše zemlje.

Ako ikada posjetite St. Louis, ova mjesta su obavezna za autentični doživljaj:

Sebilj (Bevo Mill)

Replika sarajevskog Sebilja izgrađena je 2013. godine povodom 250. godišnjice grada St. Louisa. To je najfotografisanije mjesto u zajednici i simbol zahvalnosti gradu koji ih je primio.

Restoran “Balkan Treat Box”

Iako ga vodi Amerikanka udata za Bosanca, ovaj restoran je postao nacionalna senzacija u SAD-u. Njihove lepine iz krušne peći i ćevapi dobili su priznanja od vrhunskih kulinarskih kritičara (poput James Beard nominacija). Redovi ispred vrata su dokaz da je bosanska kuhinja postala “mainstream” u Americi.

Grbić Restaurant

Za svečanije prilike, porodica Grbić decenijama vodi restoran koji je postao institucija.

Bosanska zajednica u St. Louisu je fascinantan primjer kako se trauma rata može pretvoriti u nevjerovatnu kreativnu i ekonomsku energiju. Oni su uspjeli zadržati svoj identitet (jezik, vjeru, hranu), a istovremeno postati “savršeni Amerikanci”.